Through her eyes

Descending scarlet cuts the sky

Hrana. Ogromne količine hrane od koje ti bude zlo. Keksi. Čokolada.
Mjesta na kojima vidiš toliko ljudi koje si poznavao, a sad su samo imena (nekad ni to). Liječenje glazbom.
Glazba koja priča prošlost i budućnost, uvlači se pod kožu. Riječi jednog čovjeka kao riječi koje su ispisane u svakom djeliću svega što volimo. Bol.
Kafić u kojem te konobar pozdravlja sa "Do sutra" jer zna da ćeš se pojavit, najkasnije sutra. I svaki dan. Cedevita. Glazba. Glazba. Glazba. Cigarete. I još cedevite.
Stara pjesma koju opet čuješ. I čudno je kako gitare zvuče identično kao što su zvučale i onda. Ili ih ja samo isto čujem. Ne uvijek? Sve je isto a opet drukčije i tako ukrug.
Tenisice koje bi mogle ispričat cijelu srcedrapateljnu priču u slikama. Slika. Sjedim i šaram po njima i čekam. Slika. Pričam i pjevam i hodam i još čekam. Slika. Sjedimo na suncu, gledamo more i smijemo se, smijemo se, smijemo se.
Smijemo se.
Smijemo se.
Smijemo se.
Smijemo se.
Smijemo se.

Vratit ću svaku sekundu toga, nadoknadit sve izgubljeno vrijeme, svaku propuštenu priliku.
I opet ćemo se smijat.

Tonight I felt your presence again.

Time heals but still the mourning reigns

Mda.
Kada počnete pažljivo analizirat svako slovo u svom imenu da bi došli do zaključka da su ta slova u jednoj cjelini apsolutno fascinantna, zapitajte se što nije u redu.
Ako ste istovremeno u stanju napisat nešto predepresivno i besmisleno a opet euforično, pripišite svoju čudnovatost pretjeranim količinama glazbe.
Hahahahahaha znala sam da nešto nije u redu. Pih, anyway.

Vrijemeeeeeeeeeeeeeeee. Vrijeme je u biti zlo. Užasno zlo. Pre-faking-zlo. Vrijeme bi trebalo masakrirat i razrezat na male komadiće i bacit u najmračniju rijeku koja se ulijeva u najmračnije i najdublje more. Vrijeme tone i završit će na dnu. Spalit sve satove i živjet u bezvremenskom košmaru. Vrati se u stvarnost...

No dobro. Spasit ću se ja. Um. Neznam.
Ne ne ne ne ne. Poanta je da je sve prečudno, i sva ta glazba i svi ti ljudi i sva ta mjesta, i sve nekak...curi. Iiiiiiiiiiik zima.

All the dreams I had, all my future wishes
Put aside for a greater journey

Ma grrrr te riječi. Nema boljeg osjećaja nego kad si na koncertu i vrištiš te riječi. Uvijek sam nekako imala osjećaj da pjesme koje ionako uspjevamo doživjet na svoj način razumijemo još više ako ih čujemo lajv. Barem je samnom takav slučaj. Black je bila samo još jedna divna pjesma koju volim, da bi me na koncertu uspjela rasplakat. Na koncertu ništa ne odvlači pažnju od glazbe /hm...upitno al reć ćemo da je tako/ i nema mogućnosti potiskivanja osjećaja pred riječima koje prodiru tamo gdje nebi trebale. A touch of blessing sam čula samo par puta prije koncerta, danas bi te riječi napisala po svim bilježnicama, po svim zidovima, nebo bi išarala tim riječima neonski rozo. Nekad je sve tako blizu.

Love is the corpse that draws on dreams
Rips them apart and tears them to shreads

It's getting harder to breathe, please go away. Suzdržat ću se /jedva/ od ispunjavanja ovog posta viškom Evergrey stihova.
Prodajem svoju ljubav za čokoladu sa smartiesima. Bijelu.
U biti jedino što trenutno želim reć je da slušam pjesmu koja se u biti ne sluša po zimi, to je proljetna pjesma koja jednostavno vrišti ZELENOOOO i PROLJEĆE i CEDEVITA.

Makes you wanna feel.
Makes you wanna try.
Makes you wanna blow the stars from the sky.

Želim proljeće i volim svoje prijatelje mnogo puno mnogo i super nam je makar nemamo novaca i smrzavamo se ali smo kul.
Kul smo.

Never, never, never, never, never.

Žena dijete postaje uvijek kad je ostave

Ostavljene žene uz obale sjede
S vodenim očima one ljepše su no ikad...

Prije godinu dana nisam znala ništa o Njoj, ni o Njemu, ni o Njima.

Počelo je konverzacijom o određenom lejm bendu na putu prema Otoku. «Priko veze» /hihi/ sam upoznala Nju. A već sljedeći dan, sjedile smo na balkonu u društvu ajpoda, i čula sam Njih po prvi put. Negdje na Otoku pažnju nam je privuko on, mr Nickelback, prilično nebitna ali svakako intrigantna osoba u našim malim životima. Cijela priča je dugačka i komplicirana, ali ovo je uvod u to sve, jer da nije bilo određene konverzacije, palačinki i odvratne votke, ja sad nebi pisala ovaj post.

***

...među prste zapetljan zadnje cigarete dim čuva me od mene samoga
a ja ruke prodajem prvom što me dotakne i udari poljupcem...

13.1.2007. Prvi koncert ove godine. Gospon Urban :D Ne znam kako bi u par riječi uspjela utrpat tog čovjeka. Fascinirao me i prvi put kad sam ga vidjela, samo tada još nije bilo razvijeno «ono nešto» između njegove glazbe i mene. Ali za razliku od Eldritcha, kojeg, bojim se, neću imat priliku nadoknadit, ovaj put sam dobila priliku, i bit će ih još :) I tako sam dala 80 kn za koje sam bila uvjerena da su previše, i otišla s Njom na koncert.

...sada me poništi, sve mane izbroji
sada me poništi, izmisli novoga mene...

Sjedile smo u Boogaloou i čekale ga. Znale smo da se neće pojavit tolko skoro samo zato jer on to može. Pustili su Call me when you're sober što je mene razveselilo iz nekih starih razloga, dok su mi Evanescence bili najdraži bend, a uostalom od sve muzike koju su puštali, bilo je to savršeno :) Nakon nekog neodređenog vremena počela je svirat predgrupa. Pijanist sa crno namazanim ustima koji je sviro stvarno predivno, violinistica koja je predivna ali me njeno sviranje nije fasciniralo, i gitarist i basist koji sviraju s Urbanom. Za bubnjara neznam, nisam ga vidla od zvučnika :D Kad je predgrupa završila, spustili su zastor /oh how typical/

...gledaj, gledaj i vidi,
ni blur neće skriti kristal u nama...

Ovo sad bit će pokušaj da opišem nešto neopisivo, bar ne riječima. Dok smo čekale da dignu zastor gledale smo ravno u leđa spomenutom mr Nickelbacku /ni manje ni više/ i sve je jednostavno bilo nadrealno. Trenutak kasnije... Well... Omg. I dalje ne vjerujem. Poznati ritam, poznati zvuk, naši «ma neeeeeee» komentari, zagrljaj. Oooooooooo da. Dok smo čekali da se gospodin umjetnik udostoji pojavit na pozornici, oni su *nama* pustili THE SISTERS OF MERCY. Riječi su suvišne, ja nemam komentara.


…what do we need to make our world come alive?
what does it take to make us sing?
while we’re waiting for the next one to arrive?
one million points of light
one billion dollar vision thing…

Zastor pomaknut, svijeće vise, disko kugla, ruže na mikrofonu. Žena dijete. Urban šeće po pozornici našminkanih očiju i namazanih noktiju, dira svijeće. Jedna pjesma za drugom, sve redom predivne. Setlista nije mogla bit bolja /neoproštenu neslanu šalu shvatit ću kao šalu i zanemarit to što je rekao “take a distance from your god” i nije odsviro Nebo/. Prošetao je pozornicom sa čašom na glavi, dirao disko kuglu i bacao ruže u publiku.

…sanjam da me skupljaš, srećo
svaki dio slomljenog…
***
…gdje se dajem sav
gdje me imaš svog
gdje se krije san
san u oku kornjače…

Rekla bi vjerojatno da mi je od svih pjesama sa setliste Kornjača bila najljepša, premda su stvarno sve bile savršene. Mjesto za mene je bila apsolutno predivna jer smo dio pjevali mi /sjećanje na Pearl Jam i Better Man s koncerta u Zagrebu koji je najbolji Better Man ikad/. Spelujem ti ispriku *wub*, Odlučio sam da te volim, Mala truba :D, Albino, Gledaj i vidi, Astronaut kojeg su izveli na bisu i usred pjesme je Urban uzeo neki nedefinirani tehnički uređaj koji je prislonio na mikrofon da bi mi svi čuli te nedefinirane zvukove, a kasnije nastavio pjesmu kao da ništa nije bio /neznam zašto, ali volim ljude koji to rade /Dream Theater i blesave melodijice usred A Change of Seasons/. RUKE. Taj njegov glas, ti njegovi pokreti, te njegove riječi… Onaj osjećaj kad znaš da si upravo tamo gdje trebaš biti, kad pjevaš iz sveg glasa nešto napisano tuđom rukom ali toliko blizu tebi da se jednostavno izgubiš. Ja živim za takve dane, jednostavno previše volim da bi mi bilo manje stalo.

…sad je dobro, mala truba svira dalje :)…

Završio je s pjesmom Tvoj gen, jedan dio je pjevao sa začepljenim nosom, ah, taj čovjek :) Među prvima smo uzele jakne i smijale se ljudima koji su stajali u /pre/dugačkom redu za garderobu. Dobile smo i plakate za koje sam ja uvjerena da je prije koncerta pisalo da koštaju 40 kn… Sve u svemu, bolje nije moglo. Koncert ne da je vrijedio svih 80 kn, nego puno, puno više. Još uvijek sam bez teksta i ne vjerujem da se sve to zapravo dogodilo tako kako jest. Od Vision Thing pa sve do plakata, nije moglo bolje. Ja bi opet :D Woohoo. Idem sad zujat okolo i uživat u ovom danu kolko mogu, i premda je sad sve gotovo, jučer ostaje kao dokaz da smisao postoji negdje duboko, čeka trenutak da se pokaže premda je uvijek prisutan. Love is a many splintered thing. Adios.

...u raširenoj zjeni
vidim te
i saznajem tvoj gen...

u predanom dahu
počinje
beskraj svih naših nas.

Gathering the pieces of a stronger me

I'm sorry this illusion has caused you a lot of pain.
Trudit ću se ne disat i iskupit se za sve.
I kad napraviš glupost koja mijenja sve, nema povratka, pa makar prošlo previše vremena.
Izgubila sam se u vremenu, više ne znam gdje sam, tko sam, što želim.
Pogled u budućnost ne otkriva ništa jer sam negdje po putu izgubila pojam o postavljenim ciljevima. Predugo sam tražila ono što nije bilo na meni da pronađem.
Još uvijek tražim stvari koje držim u sebi, a tražim ih jer su potisnute duboko ispod pomno oblikovanog ja koje ne dopušta otkrivanje ikakvih emocija prema van, ostavljajući dojam lažnog zadovoljstva, lažne ljepote i lažne istine. Ne znam drugačije.
I still haven't found what I'm looking for.
I mogu krivit sebe, mogu krivit vrijeme, mogu krivit ljude, drveće, vjetar, sunce, ali na kraju, zašto?
Step by step I understand it's a question of time...

Zasad puštam sve nek teče bez mog utjecaja jer jedino tako i može. Mogla bi se i potrudit napravit nešto u ovih preostalih tjedan dana, mogla bi sjest za klavir i probat svirat, pronać motivaciju potrebnu za pokrenut se na ikakav način, ali već znam da ću tjedan provest čitajući, ispijajući čaj/kavu, spavajući, kontemplirajući, slušajući divnu glazbu i tu i tamo bi mogla popričat s nekim o stvarima nebitnim za razvoj mog malog mozga, tek tolko da steknem neki dojam socijalizacije Ah, volim svoj lijeni život s beskrajnim danima i besanim noćima. A poslije ću bit živčana jer ništa ne radim. Pih, nisam ja kriva

Želim svako jutro poput današnjeg.

Smijete me odvest na čaj/kavu ovih dana.

Post samo za Dariju :)

Evo Darija dobila si post. Tojest dobit ćeš ga upravo sad. Ja pišem post muahahahahaha.

Dakle ja sam zaključila sam sam jedno veliko dijete i odsad ću bit jedno veliko dijete. Počinjem sad.
JA SAM JEDNO VELIKO DIJETE I KAJ MI MOŽETE.

Okej, dosta. Ipak sam ja ozbiljna osoba /belj belj belj/ i nesmijem se tu glupirat po internetu /belj belj/.
Neznam zašto bi ikoga bilo briga kaj ja tu škrabam, pih.
Ja sam super. Kak ste vi? Ja sam super.
/Darija žao mi je stvarno, tražim inspiraciju/ Doć će ona. Evo, mislim da čujem korake.

Kao što vidite, poštovani puče, ponosna vlasnica ovog divnog bloga napokon je prolupala do te mjere da sad sjedi ispred kompjutera i ceri se. Upravo je zaključila da piše o samoj sebi u trećem licu i ceri se još više. Ali sretna je upravo zato jer zna da stvari nemogu bit ljepše nego što jesu i sad će prestat pisat u trećem licu. Evo prestajem. Poanta svega ovoga je da ovih dana volim pomalo previše i zato sam sva hiperaktivna što već postaje pomalo bolesno. Ali hihihihihi muahahahahahaha ja volim beeeeeeeeeeelj. Volim ja puno ljudi, puno glazbe, puno predmeta, puno mjesta, puno sebe haaaaaa. Neznam. I volim ovo doba godine jer te svi grle i svi se prave da su sretni i svi su frikiš i to je sve prebolesno. I ja slušam depresivnu glazbu i smijem se tome kak ljudi umiru u pjesmama i neznam zašto ali mene to apsolutno ne dira nego ja samo shvaćam kako je to sve predivno i mislim da sam pomalo morbidna jer me usrećuju tužne i morbidne pjesme ali to je sve u redu jer sam zaljubljena u animiranu ribu i ponosim se time i ja sam ja. I sretna sam hihi i previše jedem ali stvarno me nije briga. Volim svoje prijatelje i svoju glazbu i svoj kompjuter i svoj klavir i svoje čizme i sve moje ali prijatelje najviše i volim još ljudi koji mi nisu prijatelji i ko mi kaj može. Pozdrav svima.

Ok. Sad ću smanjit doživljaje i napisat AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA. U redu.

...I'm sorry that I did not walk with you
I'm sorry that I did not listen to you
I should have done it all so differently
but I'm just me....

Ne fali mi ništa osim jedne stvari u životu /Darija zna/ *fali mi i ajpod al to nije bitno* ali mislim na ono što imam i sretna sam s tim. Ova godina je bila nadasve divna i krasna i prekrasna i predivna i hvala svima koji su dijelili vrijeme samnom, hvala vam, hvala vam, hvala vam, volim vas.

Darija je moja prijateljica i sad je dobila post. Triput hura za Dariju :)
Pusa svim mojim prijateljima koji nisu Darija a i onima koji jesu, tj Dariji i eto sad vas ja kao pozdravljam. Pa eto. Bok.

Zadnje cigarete dim čuva me od mene samoga...

Tražim početak. A na kraju to sve završi daleko. Ako završi uopće. Aaaapsolutno nebitno.
Previše stihova vrti mi se u glavi, toliko istinitih rečenica i smislenih misli /upitno/.
I ne znam zašto se uporno vraćam na početak žaleći za izgubljenim, želeći promijeniti gotovo. Nemoguće je. Možda sam nekad bila u stanju podnositi sve to s malo više dostojanstva, s malo više hrabrosti, s malo više vjere. Možda sam nekada mogla stajati pred srušenim zidovima svog malog svijeta s osmjehom na licu i svijesti da je kraj zapravo početak, da postoji nešto drugo, nešto više. Mogu li to i dalje?

...a hundred days have made me older since the last time that I saw your pretty face...

Previše me strah da bi mislila pozitivno, previše je vremena da bi vjerovala i dalje. Trudim se, beskrajno se trudim vjerovati, ali potreba za materijalnim nekad pokosi svu nadu i prazna uvjerenja, i ostavlja za sobom samo prazninu koju odbijam prihvatiti kao jedinu istinu.
Jer kad jednom otvorim oči i suočim se /moram se nasmijat ovome/ sa istinom onakvom kakva je, bez dodatnih uljepšavanja, lažnih nada i krhkih obećanja, shvaćam sve i zatvaram ih opet, svjesno odbijam vidjeti ono što mi je pred nosom, sve dok me opet ne udari uvid u stvarnu situaciju. I tako ukrug.

...but all the miles that separate, disappear now when I'm dreaming of your face...

Ali čemu onda sve to? Uvjeravam se da je sve u lažnoj sigurnosti koju mi sama pomisao nudi, u toj izmišljenoj stvarnosti koja postoji samo da bi me uvjerila da imam nešto vrijedno svega ovoga. Nešto što može poslužiti kao izgovor za osrednje postojanje. Kvazismisao.

...there's so many, many thoughts when I try to go to sleep, but with you I start to feel a sort of temporary peace...

Pa ipak, sve je toliko slabašno i krhko, toliko lažno i šuplje, toliko maleno i nevidljivo da je samo pitanje vremena kad će se sve rasprsnut. A ja stvarno ne želim bit ovdje kad se to dogodi. Neke stvari su samo pitanje snage, a ja sam svoju snagu umjesto na prihvaćanje činjenica potrošila na strpljenje. I znam da nisam sposobna prihvatit neizbježno. I taj strah pred gubitkom najvažnijeg, najsmislenijeg i jedinog, je ono što se bori s vjerom i nadom, te povrh svega, s istinom.

...hold me when I'm scared and love me when I'm gone...

Najteže od svega past će mi ono ništa i ona praznina koja će ostat poslije. I trenutno vjerojatno ne mogu zamislit taj udarac i ono što će ostat od mene poslije toga. Pobogu kako patetično. /previše Anatheme i depresivnih frustriranih muzičara, pih/
Ne želim kraj ove besmislene pričice ma kolko to glupo zvučalo i to je jedina istina u svemu ovome. Jer još uvijek mi je potrebna sigurnost koju mi pruža ova iluzija.
A zasad skakućem dalje. Zasad.

...and you're too late...

Plakat ćeš ko nekad dok željet ćeš sve više...

Sve je to u biti jako fascinantno. I gledaš, i vidiš, i razmišljaš, i tražiš, ali jednostavno ne shvaćaš.
Gdje je uopće ta granica koju ne nalazimo, postoji li uopće i zašto? Granica koju prelazimo svakim danom sve više. Mi upravljamo sami sobom, i na nama je odluka hoćemo li dopustiti imaginarnoj liniji da nas ograničava.
Apsolutno besmisleno i glupo i jadno i predivno.
Jer zašto bi nešto mijenjalo sve, zašto bi trebala postojat razlika između pravog i krivog? Tko smo mi da ju odredimo? Što je, pobogu, ispravno?
Ispravno je ono što osjećamo, makar se suprotstavlja svim zakonima razuma, krši sva pravila i slama sve ostalo.
/samo tražim opravdanje i objašnjenje za situaciju bez izlaza/
Zbunjuje me sve to, u toj mjeri da sam sposobna složit samo rečenicu koja sadrži grrrrrrrr ili nja, i da sve što zapravo želim mogu izrazit samo zagrljajem.
Nemam koncentracije dovoljno da razmislim o onome što mislim, niti da sagledam činjenice sa svoje strane. Nekad je lakše prihvatiti nametnuto, makar to nametnuto bilo apsolutno krivo i preobjektivno. Odbijam. Neću.
Rađe ću sjedit ovdje, jest čokoladu i slušat lošu muziku i uporno vrtit filmove u glavi razmišljajući o svemu što iz svega toga mogu razumjet, premda neuspješno. Ne znam kako spojiti prošlost, sadašnjost i budućnost u jednu cjelinu, a da sve ostane na svom mjestu. Teško je pohvatat to sve budući da se kreće u različitim smjerovima.
Jao jao ajme grrrrrrr kako je sve to presmješno.
Izgubila sam se. Ali opet, to je u redu ako uzmemo u obzir činjenicu da sam bila izgubljena već odavno.

Svojih ruku pravim omču da se objesim za tebe
Za riječi crtam usne, za glas ti pišem uši
Da li dišeš dok te ljubim,
da li znaš da te gušim?

Ljubav ide onima koji ju zaslužuju.

Last exit for the lost.

Naslov nema veze s vezom nego je samo tu kao prikaz zadnjeg izlaza za izgubljene. Šta god on bio. /suicid, dada/
Al koga briga uostalom, jer mi nismo gotik i nismo izgubljeni.
Hm. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA.
GGRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR.
Ok, sad smo to riješili, možemo dalje.
Cimet i jabuka. Njam, da.

Nova dimenzija, hihi. Ajme prolupala sam.
Al to se moralo desit jednom pa eto :) Iako postoji sasvim normalno i logično i razumno objašnjenje.
I to je sve u redu premda je užasno KRIVO. Apsolutno.
Fale mi prijatelji i fali mi more i fali mi sloboda i fali mi ljeto.
Fascinira me činjenica da ekšli u zadnje vrijeme slušam lejm glazbu. Veseli me to zapravo. Petruči!!! ;)
Ja bi vrištala. Ne od sreće, a niti od onog drugog što nećemo spominjat jer nije potrebno. Jednostavno bi vrištala :D Sreća graniči s ovim nekim čudnim osjećajem u trbuhu. Nećemo pokušavat ništa definirat jer ćemo izvuć neku zastrašujuću teoriju.
Prije sam bila ozbiljna za svoje godine i onda sam se odlučila uklopit. I evo di sam sad.

Možda za mjesec dana, možda više nikad. Možda se nebi trebala osjećat ovak ravnodušno. Recimo da sam odlučila poštedit samu sebe nepotrebnih strahova. Recimo. Jer svi znamo da ću se vratit na staro, što nije nužno loše, sve dok me to usrećuje. Snać ću se.

Weeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee.

Come closer.

A tako je jednostavno na meni vidjet jesam li u redu. Prosudite sami. :)

Weeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee.

All I ever wanted, all I ever needed....................................................................

Teach me passion, for I fear it's gone...

At least a million times I've fallen but never will I break

Danas sam dopustila sama sebi da živim u prošlosti. Gledala sam slike onih dana kad je sve bilo lijepo, kad sam imala sve što sam htjela, kad sam bila sretna. Ljeto, da.
Nisam ista osoba. Ali to se mora promijeniti. Odlučila sam da ću dopustit sama sebi da budem sretna, bez da tražim razloge. NEĆU grist nokte. I jednog dana, opet ću se smijat.
Slike. Svi smo tako lijepi.
Otkrila sam swap colors :D I sad smo svi neonski plavi/zeleni. Jer smo NLO. Ali tako smo sretni, tako sretni.
Vratit ću se u ono stanje. Zašto nebi sve opet bilo kao prije? Zašto se nebi beljili u fotić, smijali se i snimali retardirane filmiće? /zašto nebi opet bili djeca?/
Danas sam slušala glazbu koju volim, i podsjećala se zašto i što mi znači. Svaki dio svega što volim je savršen.
Ovo ljeto... Bilo je savršeno, da. Živim za sljedeće. Ljudi, hvala vam :) Svima koji su dijelili kadar samnom, svima koji sad žive u tim uspomenama. Jao, kako sam opsjednuta predivnim slikama.
Osjećam se ko malo dijete koje je provelo 3 sata pretvarajući slike u rozo. I sve sam učinila rozim, od neba, mora, ljudi i cvijeća. I plave ruže i ljubičasto nebo, ljubičasto more, rozo drveće.

Slikano nakon ljeta, u Zagrebu, rekla bi doma ali ne zvući lijepo. Osjećaj nepripadanja, vječito prisutan. I rozi svijet srušio se dva dana prije toga. Does it show?

Lipstick on my cigarettes, frost upon the window pane...

Nisam sigurna gdje je puklo. Ali puklo je, i to je činjenica s kojom se sad moram suočit, a jasno mi je da nikad neću.
Zašto mi sve što zovem svojim mora kliznut kroz prste, nestat u magli, i otić zauvijek? Uvijek je bilo tako. Nikad nisam znala sačuvat ono što sam najviše voljela.
Ali kako, kako, KAKO??? se nešto toliko veliko može rasprsnut u sekundi? Toliko planova. Toliko želja. Toliko LJUBAVI. Kako je moglo samo tako nestat? Ako nešto znam, znam da nisam htjela kraj.
I, kvragu, koga da krivim nego sebe? Što da preispitujem, koje razloge da tražim, kad ih mogu nać samo u sebi? Sebična sam. Zla. Ljubomorna. Nekad nevidim dalje od vlastitog nosa. Ali žao mi je. Da mogu, promijenila bih sve to.
Ono što boli je činjenica da sam stvarno mislila da je to to.
Ono što boli je činjenica da će se ovako nešto dogodit opet, jer jednostavno stvari shvaćamo olako i prepuštamo se okolnostima koje idu protiv nas.
Ono što boli je činjenica da ću uvijek, na kraju, ostat sama, samo okružena drugim ljudima.
Ono što boli je činjenica da one stvari za koje želimo da traju zauvijek, ispare nakon toliko vremena, bez riječi.

...nothing lasts forever, and we both know hearts can change...

Kad mi je rekao da prijatelji ne postoje, zvučao je tako samo. Znala sam koliko sam sretna jer sam smatrala da ih imam puno. Rekla sam mu za svoje osjećaje prema njima, a on je šutio. Sada znam da je shvatio prije mene. Sada znam da mu je otpočetka bilo jasno da neznam što me čeka. I više od svega, sada ga shvaćam. Shvaćam te njegove riječi u potpunosti. Ali nemogu, još uvijek odbijam prihvatiti to da sam prisiljena živjeti kao da nemam prošlost, kao da nisam ni postojala prije sada. Jer u svim ljudima ostavljam dio sebe, i dio mene živi u njima. Kad bi mogla vratit te dijelove, ništa mi više nebi nedostajalo, i mogla bi živjeti normalno. Ali fale mi, fale mi, fale... Jer toliko godina je previše da bi mi bilo svejedno. Sjeti se svega i molim te, reci mi da nećeš dopustiti da to sve postane ništa.
Volim te, rekla sam ti to toliko puta. I još uvijek to mislim.

...do you remember a time when angels,
do you remember a time when fear,
in the days when I was stronger,
in the days when you were here,
when days had no beginning,
while days had no end
when shadows grew no longer
I knew no other friend but you...

Postoje 3/7 u mom životu. I ne želim izgubit nijednu od njih. Jer čim jedna ode, sve sam dalje od ispunjenja. Neke stvari želim da traju zauvijek. A tako smo se i dogovorili. Kad bi mogla znat da i oni osjećaju isto, bila bi najsretnija osoba na svijetu.
Jer SVE je tako puno. Molim te, nemoj mi uzeti moje sve.

... it's lonely here and I think you knew...

Budimo svi ribice u akvariju sa svojim sedminama, bez mogućnosti bijega. Barem ćemo tako biti zajedno. I time sretni. A sada... Primi me za ruku i reci da će sve bit u redu. Pričaj samnom, i reći ću ti sve. Budi tu.

...I always hold a place for you in my heart.
If you think of me, if you miss me once in awhile,
Then I'll return to you,
I'll return and fill that space in your heart...

One day you'll know.

Vikend koji je u biti tek počeo djevojčice su provele u brdima i bilo im je lijepo. Daleko od civilizacije velegrada pekle su palačinke koje su ispale sirovo. Uvijek. Poslje smo legli spavat, i smrzli se jer određena djevojčica doma nema pokrivača za sve, pa su neki bili osuđeni spavat pokriveni jaknom kraj otvorenog prozora, da bi na kraju završili na podu kupaonice kraj radiatora. Ali usprkos prehladnoj večeri, bilo nam je predivno.

...desperate snows fall from desperate skies...

Pao je snijeg. Ono nevjerojatno je da je mene tim snijegom preplavio takav val čudesnih emocija. S jedne strane, ne podnosim zimu, to mi je najodvratnije godišnje doba i naprosto mrzim živjet po zimi. Ali s druge strane, zima ove godine znači nešto drugo, nešto što je dosad ljeto nosilo samo po sebi, i sretna sam, i čekam. Ajme kako prokleto savršeno.

...in the early morning light, after a quiet peaceful night, you took my heart away...

Predivno je bit svjestan činjenice da si svakim danom sve bliže. Iako znam da će ovaj osjećaj već sutra nestat i opet ću vrištat. Ali svaki dan, svaki dan, svaki dan, bit će sve lakše.

I za kraj jedno OGROMNO srčeko, u koje se usuđujem strpat sve ljude i predmete koje volim i koji su tu. Dovoljno je da znam da jesu.

...I feel you here and it keeps me sane...

O da.

The Sisters of Mercy - Nine While Nine

And it's passing strange
And I'm waiting for the train
Caught up on this line again
And it's passing slowly
Killing time but it's
Better than living in what will come and I've
Still got some of your letters with me and I
Thought sometimes or I read too much
And I think you know let's
Drink to the dead lying under the water and the
Cost of the blood on the driven snow and the
Lipstick on my cigarettes
Frost upon the window pane
Nine while nine and I'm waiting
For the train.....

She said do you remember a time when angels
Do you remember a time when fear
In the days when I was stronger
In the days when you were here she said
When days had no beginning
While days had no end when
Shadows grew no longer I
Knew no other friend but you
Were wild
You were wild.....

Frost upon these cigarettes
Lipstick on the window pane and I've
Lost all sense of the world outside but I
Can't forget so I call your name and I'm
Looking for a life for me and I'm
Looking for a life for you and I'm
Talking to myself again and it's
So damn cold it's just not true and I'm
Walking through the rain
Trying to hold on waiting for the train and I'm
Only looking for what you want but it's
Lonely here and I think you knew and I'm
And I'm waiting
And I wait in vain
Nine while nine and I'm waiting
For the train.....

My only peace

Prošlo je 63 dana. Recite šta oćete.
Samo nemojte tražit od mene da tražim dalje. Ja sam svoju daleku i apsolutno nerealnu sreću našla. Da, ubit će me to jednom, ali zasad me još nije slomilo. Neizbježno je. Čudno je to sve, premda toliko odvratno i tužno, ali toliko predivno.

...my heart, my flame, my heart, my road...

Ima dana kad skačem okolo, grlim ljude i vrištim da ih volim.
Ima dana kad kažem da je sve oko mene savršeno.
Ima dana kada shvatim da mogu sve.
Ima dana kad se želim zavuć pod poplun i čekat da svijet nestane.
Ima dana kad pogledam sliku, sjetim se svega i znam da sam najsretnija na svijetu.
A ima dana kad si kraj mene, kad me držiš za ruku i kad se zajedno borimo protiv sebe.

...she needs you like she needs her pills, to tell her that the world's ok...

Trebaš mi da me uvjeriš u sve ono u što vjerujem kad nisam sama.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.
*bolni gotičarski vrisak u agoniji*
Ja sam ništa.
Vrati se, vrati se, vrati se.
S druge strane, osjećam da moram to prekinut jer nema smisla. /znaš da nema, znaš da nema, znaš da nema/. Ali zašto onda...?

Es wäre so schön wenn...

Ni danas, ni sutra. Jer... Previše te volim da bi te povrijedila tim riječima. A ipak se nadam da jednom hoću, jer savršeniji trenutak od tog nebi postojao.

...when the road gets too tough, is your love strong enough?...

A još uvijek si tu, i uvijek ćeš bit.

...my heartland, heartland, heartland...

Gotičarko, ubit ću te.

One day I'll fly away

Savršen dan je obično onaj dan kad se odvojiš od stvarnosti. Stvarnost je rijetko savršena. Moja stvarnost nije.
Ali postoje trenuci kad se sve posloži, kad je sve ljepo, makar na kratko.
Jučer je bio takav dan. I sretna sam još uvijek, i pod dojmom.
Drago mi je da smo uspjele zabilježit velik dio toga.
Ja želim živjet tamo. Pobogu, Irish Pub i Guinness. Black Devil.
I most of all, prijatelji.

Show me the way to the next whiskey bar, oh, don't ask why...

Vrijeme ide. I više neznam kako da riječima objasnimto što želim reć, ali treba proć još 2 mjeseca. To bi značilo da je već prošlo 2. I strah me. Strah me da to za 2 mjeseca nije stvarno, da ću se razočarat i da će to bit užasno. Želim to više od svega. Toliko dugo sam maštala o tome, zamišljala to sve u glavi. Želim imat na umu to da je toliko puta dokazao da misli ozbiljno, želim se uvjerit da mi nebi lagao. Nebi, znam da nebi. Preiskren je da bi si to dopustio. Želim razmišljat optimistično. Želim ostvarit snove s njim pokraj mene. Želim vjerovat u nas. /opet sam gledala Moulin Rouge/

I walk beside you
Wherever you are
Whatever it takes
No matter how far

But isn't something missing? /jednog dana.../